| lipanj, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
***
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor
***
..........
- 00:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Toplina mi struji tijelom, noge postaju stalci od papira, lome se. Hvatam se za njega, crvena u licu i bez daha. Iz dzepa vadi crni traku i drzeci je u ruci sklanja mi kosu s lica. Svilenim mi povezom prekriva oci. Odmicem se, ruke upirem o njegova prsa, iz pogleda mi cita sav strah koji buja u meni. - Pssst, ne boj se. Prepusti se. Vjeruj mi. - shapuce mi tiho. Spustam ruke, zatvaram oci i prepustam se njemu. Stavlja mi ruke na ramena i vodi me. Zvuk mojih potpetica odjekuje prostorijom, zatim zamire na tepihu. Odmice se od mene ostavljajuci me da stojim u nistavilu. Smirujem disanje, osluskujem njegove korake oko sebe, pokusavam naslutiti sto je slijedece. Zvuk upaljaca s desne strane. Glazba koja dopire s lijeve i izgubljeni zvuk njegovih koraka. Drhturim... nosnice mi puni blagi miris jagoda. Raspoznajem tu aromu mirisnih svijeca. Poznata stvar umiruje me na tren. Samo na tren jer hladan metalni zvuk para zrak. Kocim se, krv u mojim venama uzavrela je iako se tresem poput vrbove grane pod naletima vjetra. Pobjegni, pokreni se i odlazi odavde. Jedan dio mene zeli to vise od svega. Drugi dio kao da me zabetonirao u temelje poda i ne dozvoljava mi da se pomaknem ni milimetra. - Dodji. - opet njegov tih glas i ruka koja me vodi kroz tminu. Zastaje i polako, bez rijeci, rukama krene otkopcavati moju kosulju. Gumb po gumb, njezno, gotovo da ni ne osjecam njegov dodir, tek pomicanje tkanine. Skida kosulju i krece prema suknji. Nekoliko trenutaka kasnije stojim pred njim samo u donjem rublju i s povezom na ocima. Stojim i smirujem ubrzano bilo. Stojim. I cekam njegov sljedeci potez, jer ovo je ipak njegova igra, on je scenarist i reziser... |
..........
- 01:24 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Stojim pred bezlicno sivim vratima stana. Hodnik nebodera polumracan je i vjetrovit. Tresem se. Hladnoca i propuh samo pojacavaju moje trenutno stanje iscekivanja. Podizem ruku prema zvoncu, zastajem na tren, dvojim... Duboki uzdah i dugim noktom pritiscem bijelu tipku. Tisinom polumraka odjekuje reski zvuk zvona. Zatim tisina. Nista. Samo moje tiho i ubrzano disanje. Sekunda olaksanja. Nema nikoga, pomisljam, i okrecem se prema liftu. Prekasno. Vrata se otvaraju. - Udji. - govori mi tihim glasom. Popravljam nepostojece nabore na suknji, pozelim ogledalo u tom trenu i nesigurnim korakom ulazim u predvorje. - Soba je desno - pokazuje mi rukom prema vratima - udji i raskomoti se. Ulazim, sjedam na mali trosjed, ocima prelazim po slikama na zidu, crnim policama prepunim knjiga, velikom televizoru, liniji, malim halogenim lampicama koje sobi daju priguseno svjetlo. Drhturim. Kao da cita moje misli, smijesi mi se i nudi me casom vina. Uzimam casu i na tren moji prsti dodiruju njegove. Naglo odmicem ruku, izljevam malo vina iz case, osjecam hladne kapi kako mi teku po prstima. - Oprosti, malo sam nerv... - Nema veze - odgovara, uzima mi casu iz ruke i jezikom njezno pokupi vino s mojih prstiju - ima josh vina, ne brini. - Jesi li gladna - pita odlazeci prema kuhinji ne cekajuci na moj odgovor - spremio sam nam neke sendvice u slucaju da ogladnimo. Upali, molim te, liniju. (Jesam, gladna sam tebe) - Nisam gladna, hvala. - odgovaram i odlazim prema liniji, palim je. Pogled mi privlaci knjiga neobicnih rozih korica. Strsala je bojom iz mnostva knjiga koje su svojim smedjim ovicima naglasavale 'ozbiljnost' sadrzaja. Izvukla sam je s police. Fran Nischt, Kirkin sindrom. Poznato, ime knjige mi je odnekuda poznato. Vrtim filmove u glavi, pokremem memoriju arhive ne bih li se sjetila odakle mi je poznat naslov ove knjige, gdje sam ga procitala, tko mie je o njoj pricao. Bezuspjesno. - Jako dobar roman, po mom misljenju. - progovara mi tik iza ledja. Zadubljena u rozi ovitak nisam ga cula kada je dosao. Stavlja ruku na moje rame i okrece me prema sebi. Ja i dalje gledam u knjigu koju drzim u ruci. Ne usudim se podici pogled, ne usudim se niti pomaknuti, na tren prestajem i disati. Njegov je slijedeci korak, zna to i sam. Prstom mi dotice bradu, podize mi glavu. Njegove smedje oci susrecu se s mojima. Sekunda, dvije, tri, deset, sto... i njegove se usne spustaju na moje. |